Jutros se osjećam kao ono sunce na nebu koje pokušava da zrake progura kroz oblake.. To moje pravo ja pokušava da se progura kroz sve one strahove i nedoumice. Hrabrim ga da ne odustaje, možda neće uspjeti od prvog puta, možda ni od desetog, ali imam ja vremena,kažem mu-samo strpljivo. I ne, neću se osjećati ovoga puta kao gubitnik, ako ostanu tragovi straha, neka ih, nek podsjećaju na pobjedu! Ali neću dozvoliti da se ja ne vidim od naslaga istih, jer disati moram, jer disati želim! Ma eksplodirati ću ako treba, pa ih raznijeti u komadiće i izgraditi se ponovo! Jer imam snage,imam želju, što mi još treba? Dozvolila sam si da uživam. Nije bilo lako.. Najteže je bilo uopće iskopati želju za uživanjem. Kasnije je bilo lakše. Iako nije tako lako udovoljiti želji za udovoljavanjem samom sebi. Ako ništa, neobično je Bar meni. Do sada ako sam to i radila bilo je iz samo jednog razloga-da pobjegnem od straha. Al to nije dobar razlog, shodno tome ni rezultat nije dobar. Knjiga, svjež zrak, pogled na lice muža, i osmijeh koji mami nevina izjava dvogodišnjaka-slike su koje želim istinski vidjeti u budućnosti. Biti će dobro. I ovoga puta, kao i toliko puta do sada.

Teško mi je. Eto izrekla sam. Najradije bi se podvukla pod deku i plakala,plakala. Najvjerovatnije ću to i učiniti. Jer mi je potrebno. Poslije možda bude lakše. Poslije možda imadnem snage. Za što? Novi početak? Pa zar već nije bio isplaniran? Upala sinusa, jake glavobolje i želučani problemi su iscrpili iz mene i onaj zadnji atom snage. Za bilo što. Posljednje vrijeme je za mene bilo jako stresno, iscijedilo me je. A mislila sam da mogu biti kao drugi, da mogu ili moram imati snage kao drugi, da moram razmišljati kao drugi, imati samopoudzanja kao drugi, imati želje za životom kao drugi, napredovanjem, ostvarivanjem, ulaganjem. Ali nemam. Toliko sam umorna da nemam ni želje kamoli snage. Treba mi samo san i ništa više. I maknuti se od neta. I sabrati se. To je ono najvažnije. Ovih dana u punoj jačini na vidjelo izlazi moja socijalna fobija i anksioznst. Jaki su. Vraški jaki. Obuzimaju svaki dijelić moga tijela, moje duše. Preplavljuju me. Kao da se ni od čeg drugog ne sastojim. Ne postoje drugačije misli, strepnje, planovi, samo oni koji su rezultat moje tjeskobe. Umara me,tako me umara. A taj umor je put prema depresiji? Jesam li stigla do samog cilja? Do nje? Vječnog neprijatelja? Treba me ponovno izgraditi. Sve srušiti kao windowse i iz početka. Hoću li smoći snage? Hoću li imati želju? Il usprkos njoj ja sama nisam dovoljna? Šta mi treba da me pokura? Novi dan? Misao vodilja? Zagrljaj? Još čekam...i čekam..Hoću li predugo čekati?

E dok muž pere posuđe, ja dobila neko vrijeme da u miru napišem svoj prvi post na novom blogu. E sad da ne bi bilo da ja ništa ne radim, razvrstala sam suhi veš..i dala malom jest..i naučila ga da se ne smije klizati na glavu na toboganu..i tonu toga što se ne računa u staž a moram ga obavit. Uglavnom, stara blogerica s novim imenom. Neki dan navršila za mene nepojmljivih 31. Imam par dijagnozica:socijalna fobija,depresija i tako,uglavnom in sam :D Zašto blog? Zato što mi je potrebna promjena. A ja ne znam započeti s promjenom ako ne pišem. Mislim mogu, al nije to to. Sad uzeti staru dobru olovku u ruke ,jednostavno ne daje isti osjećaj.
Fali mi stara ja,ona koja je puno čitala,voljela se sklupčati uz muža ,uživati u čaju i osmjehu djeteta. Znam ja to i sada,no nekako kroz dan prebrzo prolazim da bi imala mogućnost uživati u sitnicama. Usvojila neke nove navike ,jako korisne,al opet se vratila starom lakšem načinu života.
Željela bi ustati ujutro odmorna, ne željeti usnuti opet u san nakon par sati,odnosno imati toliko energije da to ne moram. Želim imati novi hobi,makar to bilo i dobro staro čitanje. Želim sve obveze i zadatke odmah rješavati,makar se samo radilo o odlaganju čaše na mjesto,jer ne učiniti isto iz dana u dan,stvara kaos u kući i mojoj glavi,il je obrnuto-nije važno. Želim imato opet ciljeve, radovati sej,jer ih ostvarujem,makar to bila samo šetnja s mališom. Želim uživati u slobodnom vremenu, ljepom zalogaju,gutljaju vina..al polako,polako.. Znam li ja to više uopće? Il sam zaboravila kako se to radi? Kako sam to uopće zamislila?

1. Vratiti se zdravoj prehrani il ju bar izbalansirati tako da unosim više zdravih zalogaj au organizam, tipa : voće, povrće, integralne žitarice. Opet sam nabacila da se razumijemo onih par kg viška koji me smetaju.

2. Želim se baviti tjelovježbom, makar to bio samo sobno bicikl. Zašto? Zbog psihofizičke kondicije i snage koja mi je potrebna,neću je dobiti ležanjem po pola dana.

3. želim manje vremena provoditi online,a više čitajući knjige il pronalazeći novi hobi (za ovo su mi potrebne vaše ideje).

4. Želim se rješiti ove nepodnošljive glavobolje koja je najvjerotanije uzrkom gore navedenih pogrešnih navika.

5. Želim se više posvetiti djetetu :)

6. želim biti produktivnija na poslu, a ne samo čekati da dan prođe.

Hm, baš me zanima oće li sutrašnji dan biti drugačiji od ovog il ću samo opet u najboljem slučaju mahnuti rukom i nasmijati se..